O letovanićkim osebujnjacima

Svako mjesto koje je kroz povijest imalo određenu prepoznatljivost, a Letovanić je svakako jedno takovo mjesto, gotovo redovito pamti i svog osebujnika ili „lera” – čovjeka vedra duha, blaga srca i široke tolerancije prema slabostima života. U domaćem govoru takva bi se osoba nazvala „osebunjak”, netko tko je rođenjem i načinom života stekao poseban status u zajednici. U hrvatskoj i široj europskoj kulturnoj tradiciji taj se lik pojavljuje kao osoba na rubu društvenih normi, ali istodobno duboko uklopljena u svakodnevnicu sredine u kojoj živi. U etnološkoj stručnoj literaturi takvi se pojedinci opisuju kao „sveti ludi” ili „društveni ekscentrici”, čije ponašanje često razotkriva norme i slabosti zajednice, ali i unose element vedrine i humanosti. Slične figue prepoznaju se i u književnosti, primjerice u djelu Pohvala ludosti Erazma Roterdamski, gdje se ludost prikazuje kao oblik istine i slobode,. U etnološkom smislu, takve osobe često nisu bile isključene iz društva, već su često imale prepoznatljivu i specifičnu društvenu ulogu – bile su svojevrsna „duša mjesta”, nositelji kolektivnog sjećanja i svakodnevne narodne mudrosti. U suvremenoj terminologiji, ovakve se osobe promatraju kroz okvir intelektualnih teškoća, no u prošlosti su bile imenovane i razumijevane ponajprije kroz lokalne i kulturne kategorije poput „osebunjaka” ili „lera”. Takvi ljudi, iako često na društvenoj margini, bili su njezina emocionalna jezgra – prepoznatljivi likovi koji su ostajali u kolektivnom pamćenju kroz priče, fotografije i usmenu predaju.

Život Josipa Bojanca

Josip Bojanac, kojega su Letovanci zvali Joža Gudićev, Gudić ili jednostavno Joža, rođen je 1929. godine u Letovaniću, gdje je proveo cijeli život. Preminuo je 30. svibnja 2002. godine u Općoj bolnici dr. Ivo Pedišić u Sisku.

Obitelj i podrijetlo

Potjecao je iz siromašne obitelji. Njegov otac Stanko Bojanac (1893. – 1980.), podrijetlom iz Malog Gradca na području Gline, doselio se u Letovanić između dvaju svjetskih ratova. Služio je kod obitelji Gudić, po čemu je stekao nadimak koji je kasnije ostao vezan uz cijelu obitelj. Majka Jana (1900. – 1978.), rođena u Cerju Letovanićkom, bila je domaćica. Obitelj se uzdržavala nadničarskim radom i skromnom poljoprivredom, a prema kazivanjima mještana otac je bio čredar i čuvao seosku stoku.[ Stjepan i Marija Krnic, rođ. Dražetić]

Svakodnevica i seoski poslovi

Joža je odrastao sa sestrama Maricom (1930. – 1999.) i Baricom (1940. – 2015.). Zbog urođenih razvojnih poteškoća nije pohađao školu, ali je od najranije dobi sudjelovao u seoskim poslovima. Radio je sezonske poljoprivredne poslove, pomagao mještanima pri berbama i drugim radovima te je bio dobro poznat svim stanovnicima Letovanića. Iako je zajednica brinula o njegovim osnovnim potrebama, često je bio izložen teškom fizičkom radu i iskorištavanju.

Život bez stalnog boravišta

Posebnost njegova života bila je činjenica da nije imao stalno mjesto boravka. Veći dio života noći je provodio u seoskim štalama, spavajući na sijenu i slami kod različitih obitelji. Mještani se prisjećaju: „Nikad ne spal na postele, navek je spal na štale. Spal je po štalami i na slame i senu.“ Tijekom godina boravio je kod više letovanićkih obitelji, a i u vrijeme Domovinskoga rata ostao je živjeti u selu. Prema kazivanjima, zbog izraženoga straha nikada nije prešao pontonski most koji je tada povezivao obale Kupe.

Joža u kolektivnom pamćenju

Unatoč teškim životnim okolnostima, Joža je u kolektivnom pamćenju Letovanića ostao zapamćen kao dobroćudan i vedar čovjek. Njegova je životna priča primjer osobe koja je, premda na društvenoj margini, bila sastavni dio svakodnevice sela i zauzela posebno mjesto u lokalnoj usmenoj predaji. Sjećanje na njega povezano je i s njegovom obitelji, osobito sestrom Baricom, koja je često pjevala pjesmu:

Sjećanje na sestru Baru

Sestra Bare je uvijek pjevala pjesmu:

Prodaj tata livadu i luku,
pa mi kupi vuricu na ruku.
Lepša li je vurica na ruke,
nego li je livada i luka.

Usmena povijest i lokalno sjećanje

Život Josipa Bojanca pokazuje kako usmena povijest omogućuje rekonstrukciju biografija osoba koje nisu ostavile pisane tragove, ali su bile važan dio identiteta lokalne zajednice. Kao jedan od letovanićkih „osebunjaka”, Joža Gudićev ostao je trajno prisutan u kolektivnom sjećanju mještana, svjedočeći o složenim odnosima zajednice prema njezinim najranjivijim članovima.